“Ima dana kad hoću da batalim reči i da ne napišem ni slovca više. Kao na primer danas. Onda razmišljam kako ću da namestim poslastičarnicu.
Leti bi u mojoj poslastičarnici bile voćne torte, sa mnogo svežeg voća i sa pudingom i sa malo kora. Zimi bi u mojoj poslastičarnici bile čokoladne torte, sa mnogo čokolade i sa malo kora. Recepti za torte bili bi isključivo mamini i bakini. Ne bi bilo svih onih modernih šareniša i ukrasa i džidža bidža po njima, jer lepota je u jednostavnosti. Bar kad su torte u pitanju.
Ne bi to bila velika poslastičarnica, imala bi 5 stolova, okruglih. I 3 stola u bašti, u kojoj bi bilo jedno veliko drvo, ne znam koje marke. U mojoj poslastičarnici pio bi se čaj najvećma, ali i limunada i boza i soda. Uz parče torte gost bi dobijao i papirčić sa pričom za taj dan. Priče bih ja pisala svakog jutra. U stvari ne, ne bi moglo da bude priče, jer bih poslastičarnicu i otvorila zato što sam batalila reči i priče.” Staša Vukadinović
Razmišljam o Stašinom statusu. Starinske torte, kolači hm, kako to da toliko nemam odnos prema njima?
Mama je pravila te klasike skoro uvek. Vasina torta, Žerbo kocke, London štangle, oni čupavci sa kokosom… Nikad to nisam volela. Hurmašice jesam, priznajem. I baklavu. Ali njih nije pravila toliko često kao što je pravila Žerbo. Jer svi su voleli te kolače, Vule ih i dan danas obožava. Tada sam sve vreme mislila da ne volim slatko. U stvari samo nisam volela te starinske kolače. I torte.

“Jel imaš ti neki kolač iz detinjstva koji ti je ostao posebno u sećanju?” pitam mamu.Vidim da sam je iznenadila tim pitanjem, zna ona šta ja mislim o starinskim kolačima. Razmišlja.”Sećam se, kao da je danas, slatkastog mirisa prhkih roščića koje je mama pravila za praznike. Svi kolači su stojali poređani u spavaćoj sobi. Mirisalo je na vanilu i te kolače sam baš obožavala. Nisu oni bili ništa posebno, puter, jaja, korica limuna…” odogovara setno, sa toliko ljubavi da mogu da osetim miris vanile u vazduhu. I moju želju da imam i ja starinski kolač. Neki jednostavan, neki koji osim uživanja budi i sećanja. Nije samo super ukusan već ima i priču koja Nešto znači.
Kopam po stranicama sećanja i tražim neki kolač da se zakačim.
Hurmašice, ne. Volim jako al ne prenose ništa. Baklava, to su pravili jednom u sto godina, nisam ni stigla da se vežem. Pita sa bundevom, hm…ne, ništa tu nema. Samo divnoća ukusa.
Pogačice sa čvarcima, tu ima puno tog Nešto ali to nije kolač. Mora biti kolač.
Vanilice sa domaćim džemom od ribizla.
Niko ne zna da napravi tako savršene vanilice kao mama. Prhke su do besvesti, bele, mirišu na vanilu a u sredini se crveni džem, skuvan dan pre. Kiselkast je i ne postoji savršeniji spoj sa tim vanilastim rajom.
Napravljene su samo za mene i sadrže Nešto. Ljubav, posvećenost i sigurnost.
Nekoliko dana posle, Staša je došla da pravimo vanilice.
Vanilice
200 g putera (omekšalog na sobnoj temperaturi)
3 žumanca
100g mlevenih oraha
150g šećera
350 g brašna T400 (prosejanog)
60 ml mleka
100 g šećer u prahu u koji se doda dve kesice vanilin šećera
Rernu uključiti na 170°C. Umutiti puter i šećer. Dodati žumanca i penasto umutiti.
Dodati orahe i brašno i umestiti lepo glatko testo.
Razvući oklagijom na pola prsta(0,5cm) i vaditi modlama za vanilice.
Peći u zagrejanoj rerni 15 minuta. Pažjivo prebaciti krugove na rešetku.
Kada se ohlade, gornji deo uvaljati u šećer u prahu a donji premazati domaćim pekmezom od kajsije. Spojiti delove pa uvaljati sam donji deo i bočne ivice u šećer u prahu.
Vanilice su sve lepše i lepše što duže stoje.
Hvala
Stašinoj mami Slobodanki za recept; Ognjenu Vlaškalinu za iskazanu profesionalnost za mlevenje oraha, biznis savete i za asistiranje fotografisanju; mojoj Milici za strpljenje kod negodovanja starinskih kolača; Staši za inspiraciju
Ja baš volim sto ću prva da ostavim komentar ovde. Pa očarale ste me. Jel da da je lepo kada imaš priliku da slikaš Stašu? Neverovatno inspirativna. Obožavam kako se "uklopila" u tvoju prelepu kuću, obožavam njenu kosu i sliku sa brašnom na rukama. Obožavam kako piše i izgleda, obožavam i tebe koja si sve ovo ovako lepo slikala i podelila sa nama. La ti pravis čuda. Bravo!
LikeLike
Ovo je post zaista zvan – čudo!Svakim postom nateraš čoveka da dugo misli o onome što je pročitao. Najzad sam shvatila šta me sem drugih stvari privlači u tvojim pričama. Jednostavnost, duboka emocionalnost. Ono što proživiš to tako duboko ostaje u tebi a nije ništa veliko i epohalno, to je lepota malij stvari.Pišem s brda s dola jer sam još pod velikim uticajem pročitanog.
LikeLike
Ja sam procitala samo uvod,pogledala slicice onako ovlas,i radosna onako treperavo rekla sebi:Ostavljam ovo za malo kasnije,jos malo nek me golica ta zelja da procitam i odusevim se…..Sigurna sam da ce biti tako!Aleksandra.
LikeLike
Cista poezija! Vse! Navdusena sem…
LikeLike
Lijepo je sanjati. Ne bih, ljeti sigurno, išla u slastičarnu u kojoj su kolači s voćem i pudingom, to me užasava, ali zimi, e to je već nešto drugo. Mislim da ima malo baš tih starinskih kolača, a ima ih malo jer su, za slastičare, preskupi, po sastojcima. Svi su, ako se bolje pogleda, jednostavni, i baš zato sastojci moraju biti vrhunski. Osobno, moja kćer i ja obožavamo vanil kiflice, ali i ovakve išlere kao ovi tvoji. Znam da su divni, da se tope u ustima i da kada počneš, ne možeš stati.
LikeLike
Pre neki dan sam baš gledala jedan fenomaenalni sajt (sigurno znaš na koji mislim) sa slikama venčanja i na njemu ne lezi vraže stalno iskaču slatki stolovi. Kad su ti slatki stolovi pored torte svadbene postali hit, ne znam. Nije to problem, već što na njima stoje cup cakes, cake pops i makaronsi. E, i onda se rastuži. Pa šta je sa vanilicama. Što su one jadne i nikakve pa ne mogu na slatki sto. Šta im fali? Gde smo se samo zaleteli i opet nam je tuđe slađe i lepše. Ima jedna poslastičarnica u Makenzijevoj koja me oduševljava svaki put kad prođem pored nje Vanilica se zove. Uvek sam u prevozu kad je vidim, nemam pojma kakva je ali se oduševim kad vidim da još neko prodaje starinske sitne kolače.Neke stvari dolaze sa godinama, i jednostavno je tako. Ukusi se vezuju za sećanja i za priče.
LikeLike
Vanilice, i moje omiljene iz detinjsva, obožavam ih, čak i dok su još vruće 🙂 Bravo za post!
LikeLike
Baš divan post. Ni ja nisam baš luda za starinskim poslasticama ovako kad mislim o tome, ali onda kad se malo detaljnije zamislim i prizovem taj osjećaj dok jedem neke mamine svima-voljene-hiljadu-puta-napravljene-kolače pođe mi voda na usta. Ne znam šta da mislim o tom preplitanju novog i starog, modernog i starinskog po pitanju mog ukusa… Divne fotkice, a Staša je divan model! ❤
LikeLike
Divan post! Natjerala si i mene da pomislim koji je to kolac kojega se ja sjecam iz djetinjstva i koji jos mirise kad pomislim na njega i za mene su to princes krofne mada i vanilice mogu da prodju:-)
LikeLike
Lepo,toplo,setno.Staša je izuzetno inspirativna gospođica čije priče sam sasvim slučajno našla i zaista uživam u njima svaki put kad ih čitam,baš kao i "Hleb i lale".Sasvim se podrazumeva da ste se vas dve našle,sa sve vanilicama i bilo bi mi čudno da nije tako :-)Ne znam baš da li spadaju u kolače,više u neke poslastice,ali su mi obeležile detinjstvo te ih i danas pravim – jabuke u šlafroku :-)Lep pozdrav, Slađana Pajić
LikeLike
KUPIM SE PO PODU!!! Razbio me uvod! Ovaj opis poslasticarnice je neko prepisao iz moje glave i mojih mastanja. Ovako ja razmisljam da ce izgledati moja poslasticarnica. To je u trenutcima kada mi je dosta svega: posla, obaveza, graje, vike, guzve… Ukljucim mastu i vozimo se… Bas kao sto je opisano u uvodniku… Samo moj izbor kolaca bi bio malo drugaciji. NIKAKO ovi danas moderni sa Plazmom, pudingom, keksom i sl. Uzasavam se toga. No, ima dana – videcemo…
LikeLike
Sonjita, inače je ovo gore bio komentar za LaNenu, koji je završio kod tebe. Nemam pojma kako. Imam ozbiljan problem s blogovima, zapravo, s mojim blogom, moramo se pod hitno videti 🙂 Joj Sonjita, biti tebi inspiracija… Neznamštadakažem, zabunih se. Zagrljaj.
LikeLike
Prva asocijacija na vanilice je Božić. Mama radi dvadeseti po redu pleh kolača, ja se navirujem, brat i tata dođu s vremena na vrijeme da ukradu koji…Vani pada snijeg, nas grije vatra u kaminu, a prsti su mi ljepljivi od silnog šećera 🙂
LikeLike
Divne su. Nisam ih nikada radila. Muči me samo jer moraju imati rupicu u sredini ili ne da bi bile prave vanilice?
LikeLike
da me netko pitao prije 5-6 godina da ću i ja toliko voljeti starinske kolače (zapravo, kolače općenito), rekla bih mu da ne fantazira. onda se odjednom rodila ljubav i prizvala su se sjećanja :)recept i post su krasni!
LikeLike
Uživala sam čitajući kao i svaki put… 🙂 Divno! I tako lepe fotografije…I ja sam mislila da nešto ne volim te starinske kolače, ali sada ih sve više otkrivam i sve više mi se dopadaju. Iznova otkriveni… 🙂
LikeLike
Kada vas dvije vidim u jednom prostoru i kako nesto (naravno, kako drugacije?!) stvarate, meni sve toplo oko srca! Ljubim vas i zovite i mene sljedeci put, cisto zbog vanilica 😉
❤
LikeLike
Bio je to jedan Zlatni Dan.Hvala što si toliko divna da umeš da zamisliš nezamislivo – mene kako pravim kolače, i što si toliko moćna da to umeš da pretvoriš u stvarnost. Zagrljaj. St.
LikeLike
Isto doživljavamo Stašu, da, neverovatno je inspirativna…Ti znaš koliko mi znači što voliš fotke, i ovaj post i što smo te očarale ❤
LikeLike
Divne fotografije kao i uvek!
LikeLike
Stale, kada bih samo mogla da opišem koliko si me inspirisala…Hvala tebi, ne samo na inspiraciji već na jednoj predivnoj nedelji i na vanilicama koje su mi zagrejale srce :)<3
LikeLike
Vesna, mnogo sam srećna što se tako osećaš. Volim što kroz postove ostvarujem razgovore sa vama, što se prisećamo zajedno i negujemo lepa osećanja.
Hvala ti!
LikeLike
Ih, što me ti uvek obraduješ! 🙂
LikeLike
Hvala! Drago mi je da sam te upoznala sa Stašom 🙂
LikeLike
E baš to, stvarno se tope ustima! Da, starinski kolači su skupi, ne svi ali zna se kada su se pre kolači pravili- za praznike 🙂 Meni bi isto bilo draže kada bi postojala poslastičarnica i sa starinskim kolačima, ali da je prava i kvalitetna. Mnogo volim i strane i nove poslastice ali volim da se neguje i tradicija. Nema veze što ja sama možda ne volim toliko te kolače, svejedno mislim da je to jako važno za sve nas.
LikeLike
Pravo da ti kažem, ja jako volim kapkejks i te nove stvarčice (samo kad se dobro naprave) ali svejedno mislim da im ne treba davati prednost. Bilo bi divno kada bi kombinovali novo i staro, mislim da bi to bio pravi pogodak. Vanilice su zaista jedan predivan kolačić, veoma prefinjen. Radujem se pronalaženju novih, starinskih kolača i rado ću ih postovati.Možda zvuči bezveze kada kažem da ne volim naše torte i kolače, ali to je zaista isključivo zbog mog ukusa. Ne mislim da su strani kolači kvalitetniji. Makarons mislim da su totalno bezveze- što je opet stvar ukusa 😀
Mnogo volim što postoje blogovi koji neguje naše kolače i torte, tvoj blog je jedan od njih i samo sa takvom raznovrsnošću trebamo biti zadovoljni.
Moram pogledati tu poslastičarnicu ako budem usput, baš me interesuje šta sve imaju.
LikeLike
Fala Daksitronče, možemo jednom na tradicionalnom druženju da ih ispečemo 😉
LikeLike
Milice, mislim da se skroz razumemo :)Možda i jeste tako, što kaže Jelena, što budemo stariji više ćemo se vraćati tim jednostavnijim ukusima, možda baš jer oni imaju neku priču za nas. Za mene sada npr.krem brule ima priču ali nije toliko duboka, tako usadjena u kod kao npr vanilice ili bakini uštipci 🙂
LikeLike
Jako mi je drago zbog toga. I sama volim kada me postovi o hrani podsete na neke lepe emocije.
LikeLike
E da, tako Stašine pričice deluju na ljude:DNema veze koji je izbor kolača, bitno da se otvori poslastičarnica 😉
LikeLike
Ana, divan komentar, baš mi je ugrejao srce ❤
LikeLike
Petra, moraš da probaš!Mnogo su fine i mislim da ne moraju da imaju tu rupicu. Originalno da, ali sam videla da prave i bez, tako da slobodno!:)
LikeLike
Tamarička, ti si mi tako divna sa tim stariskim kolačima, mnogo volim kada ih praviš!Nadam se da ću i ja tvojim stopama i na kraju, ko zna, možda i zavolim Žerbo kocke 😀
Hvala ti ❤
LikeLike
Hvala Milkice! Baš mi je mnogo drago da otkrivaš te starinske kolače, verujem da ću i ja tako 🙂
LikeLike
Joj daaaaaa, moramo se naći da pijemo čaj i grickamo vanilice! Pored mog kamina! Obavezno da se javiš sledeći pu ❤
LikeLike
Hvala Igore!Mislim da je meni fotografija jednako važna koliko i recept i mnogo mi je drago kada čujem da se i u njima uživa:)
LikeLike
Slađana, bitno da te vraćaju na to bezbrižno mesto zvano detinjstvo :)Drago mi je da pratiš Stašu, zaista je jako posebna i mislim da će biti veoma voljen pisac u budućnosti. Ma već sada je! 🙂
LikeLike
Divne ste obe! Kakav spoj, pa još sa kolačićima! ♥ Baš bih volela da se nekad onako uzgred sretnemo, bez klope, sa klopom, bez fotoaparata, sa, svejedno… Čisto da uživo prozborimo koju. To sam rekla Staši na nekom njenom statusu, a ovde kažem i tebi. Strahovito ste žene neke drage. :)Do susreta i nekih novih priča i mirišljavih kolača… Poljubac.
LikeLike
Ovih dana mi je malo dosadilo kuvanje i razmisljanje sta danas jesti, ali sam posle tvog posta odmah pozelela da napravim ove divne vanilice i obradujem sebe i jos neke drage ljude. Neka divna toplota provejava iz tvojih reci i slika, kao neka najdivnija baka kojoj bi svako zeleo da se ugnezdi u krilo i odmori se kao dete..Bas divno.
LikeLike
Ja vas sve tri vidim zajedno u ekipi. Tako ste mi sentimentalne, vintage, poeticne, inspirativne. Morate napraviti neki zajednicki projekat!
LikeLike
Kosa se vezuje kada se prave kolaci i kada se kuva. Vanilice obozavam i rado ih pravim 🙂 Ipak, nekako su mi posebne, tako da ih ostavljam samo za posebne prilike.
LikeLike
A zaboravili smo "Shape"! Pa one bi trebalo da te lansiraju u film iz proshlosti!!!
LikeLike
PROCITALA!!! Prhke vanilice,domaci dzem,secer u prahu,lepljivi prsti…mmmmmmmmm
LikeLike
Bijela pita, uvijek, a ja je valjda radi toga nisam nikad spremala i keksići s aparatićem. ni njih nisam iako sam naslijedila aparatić. Divna priča kao i uvijek, kao i fotografije naravno.
LikeLike
Ooooh, koliko je lepo! Čarobne fotke kojima svaka reč iz posta pristaje.Staša ❤ Nevena ❤
LikeLike
ko je ta stasa? pod hitno da je sve batalila i da otvori poslasticaru! jednog potencijalni stalni gost se prijavljuje 🙂
LikeLike
Kao dete nisam volela vanilice, baš zato što su bile tako prhke. A onda sam porasla, pa su se stvari promenile..Divna ti je gošća La, divan post i divne vanilice ❤
LikeLike
Na ovakav post apsolutno je smešna prva rečenica 😦
LikeLike
Nenićka prestani da mi persiraš, osećam se kao stari hrast, seoski zapis 🙂
LikeLike
Vesna, omaklo mi se 🙂 Znaš da samo nas dve na istoj frekvenciji ❤
LikeLike