Čamčići sa feta sirom i bademima/Siriana, gost na blogu Miljan

Još od kako je pokrenula „Hleb i Lale“ pre dve godine moja Nevena me je molila da gostujem na blogu sa pričom o Siriji. Međutim  kako se rat koji  nažalost i dalje traje u to vreme zahuktao,  slike razaranja i patnje tih dana bile su udarne vesti  na svetskim medijima  u meni su samo pojačale psihosomatsku intoleranciju na sav taj nama dobro poznati , otrovni koktel   tiranije , demokratije,  terorizma ,  religije, heroja i negativaca, svetskih sila, nemoćnog siromašnog naroda i nezajažljivog, prljavog novca koji se najlakše uvećava kada se stvore baš  takvi uslovi, tako da je i svaka njena molba da se ta priča napiše ostajala neuslišena. Sve do pre par dana.

Šta se desilo? Pa, desilo se to da sam shvatio da  će se o Siriji onakvoj kakva je danas u budućnosti  mnogo pisati iz raznih aspekata:  istorijskih, kritičkih, geo-političkih  itd. dok će zemlja i ljudi koje sam ja upoznao i zavoleo biti potpuno  skrajnuti  na same margine sećanja. Ova priča je potpuno lična i sentimentalne je prirode a kao što to često biva slučaj sa dobrim stvarima u životu i ona je počela sasvim slučajno i spontano…jednog  prolećnog popodneva 2002-ge u zagušljivoj učionici na FTN-u gde je za starim zelenim klupama sedelo svega nekoliko studenata preostalih od krcate učionice i pratilo referenta IAESTE-a (oraganizacija koja se bavi razmenom studenata tehnike) kako sa liste isčitava poslednje raspoložive stručne prakse za tu godinu.  Očajno rangiran, nisam polagao nikakve nade da ću uopšte biti u poziciji da biram i dobijem bilo šta, na skup sam došao iz puke radoznalosti . Međutim,  zahvaljujući  velikom broju onih koji su ispred odustali nas nekoliko oberučke je prihvatilo priliku da ide.

Odmah po sletanju na Sirijsko tlo počinje čudan, stari, strani film bez  titlova sa scenografijom od čistog plavog neba i ogoljenog pejzaža  dok su za zvuk zadužen taksisti i vozači pretrpanih belih minibuseva  i  šarenih  autobusa koji komuniciraju sirenama i uzvicima „Yalla-Yalla“. Iz samoodbrane od neverovatne količine gostoprimstva i iskrene, dečije radoznalosti ljudi na ulicama ubzo učim svoje prve reči na arapskom: La i Shukran (ne, hvala).Shvatam da je to zato što turista i stranaca ima jako malo, naročito u unutrašnjosti pa ljudi nemaju priliku da susreću osobe koje ne nose brkove a imaju recimo plavu kosu ili nose minđuše. „From where?“ je uglavnom sve što znaju od engleskog ali im je i to dovoljno da  započnu konverzaciju, a kada čuju Jugoslavija, malo se zbune i pogled im na kratko odluta a onda im se lice razvuče u osmeh i i kažu „aaaaaa, Saldivania..very good.“ ili „Australia? Oh, I have sister in Australia“ a zatim sledi neizbežno i više puta iskreno ponovljeno Welcome!-Welcome!

Sirijci su bili najbolji domaćini koje smo mogli da zamislimo i sada sam siguran da ih nismo zaslužili. Svake nedelje su nam oraganizovali putovanja širom zemlje sa namerom da nam je što bolje predstave. A imali su mnogo toga da nam pokažu. Malo je poznato da se u Siriji nalaze možda najbolje očuvani rimski gradovi i objekti koji su zbog blage klime, u veoma dobrom stanju dok su istovremeno potpuno lišeni prisustva i dreke dosadnih turista.  Palmira, Apameja i Basra su nezaboravni, baš  kao i prizor ostataka Saladinovog utvrđenja, srednjevekovne ruševine  predivno modelovane od žute cigle koje se nadvija nad nestvarno tirkiznim Eufratom. Biti tamo dok  sunce  zalazi za kamenitu pustinju u potpunoj tišini je doživljaj koji vam nijedna ulaznica i atrakcija u muzejima modernih gradova neće obezbediti.

Pravi naši domaćini su ipak bili divni sirijski studenti poput Rube i Zuhnija koji su svoj letnji raspust odlučili da nesebično žrtvuju družeći se sa nama i vodeći nas na najbolju šaurmu u gradu ili na partiju kaunter-strajka u lokalnu internet jazbinu. Gostili su nas u svojim kućama na večerama i bili u stanju da nas strpaju u pikap i kilometrima voze do nekog mesta samo zato da bi nam ga pokazali i zato što su mislili da bi nam se tamo dopalo.

Zahvaljujući njima bili smo u prilici da bolje razumemo sirijske gradove koji su vrveli od života i bili prepuni detalja, mirisa i običaja koji su se poput nevidljivih  slojeva fine tkanine obmotavali oko gusto zbijenih zgrada. Prastari  Sukovi, preteče šoping molova iz davnih vremena, svojim prostranstvom i vrlo zamšenom strukturom koja besprekorno funkcioniše predstavljaju pulsirajuće srce grada koje je sav taj orijentlni život pumpa svuda unaokolo ispunjavajući mističnu polutamu uličica i prolaza mirisom nebrojenih začina i slatkastim dimom nargila.Tamo sam prvi put  probao sada omiljenu a tada potpuno meni nepoznatu hranu kao što su humus, tabuli, fatuš, falafel… i shvatio da “beštek” nije uvek neohodno koristiti. Naravno, najviše sam uživao u desertima, ultra-slatkim malim injekcijama čistog zadovoljstva u obliku raznog kandiranog voća u koje spadaju i neki mali kaktusići i zeleni orah, zatim ratluci, baklavice sa pistaćima i tako redom…

Predah uz “šaj” od sveže nane je mnogo bolje pomagao da se pregura najtopliji deo dana nego pivo koje je u najboljem slučaju imalo tek malo bolji ukus od reke Barade po kojoj je i dobilo ime.A najbolje od svega bilo je to što nam je sve to bilo dostupno jer  smo čak za svoj skromni angažman na izradi neke makete bili plaćeni prilično dobro, kao da je Sirijcima bilo stalo da nam omoguće da možemo da iskusimo i probamo što više stvari. Nikad do tad a ni posle nisam imao takav osećaj bezbrižnosti i sigurnosti van svoje zemlje. U 3 ujutro ste potpuno normalno mogli da se prošetate najsiromašnijim kvartom Damaska a da umesto neke neprijatnosti dobijete poziv na čaj ili kafu!Svakako da je u vazduhu lebdelo neko neopipljivo nezadovoljstvo koje smo mi iz Srbije mogli možda jedini od čitave studentske bulumente najbolje da detektujemo, ali ono nikad nije bilo ispoljeno prema nama ni u kakvom slučaju ili kontekstu

O toj Siriji volim da razmišljam kao o blisko-istočnoj, arapskoj verziji stare Juge sa kojom deli mnoge zajedničke osobine od kojih je možda najznačajnija ta da se takva zemlja i ljudi teško mogu ponoviti.  Iz toga proističe i neka vrsta obaveze da sećanje na njih ne prepustim zaboravu. Nadam se da sam u tome bar imalo uspeo bez da Vas, drage čitaoce Neveninog bloga, nenaviknute na ovako duge tekstove ostavim plavih vratova 🙂 Hvala Vam!

Nagrada za Vas koji ste istrajali dolazi u vidu recepta za jednu od naših omiljenih Sirijskih namirnica čije ime nismo imali pojma da izgovorimo već smo ih od milošte zvali piticama, pidicama i čamčićima a koje smo i te kako znali da tamanimo u ogromnim količinama.Uživajte!

Fataayer bil jibneh (fatajer bil džibne)190g brašna T400 mekoOko 100 ml mlake vode30ml jogurta1/2 kesice suvog kvasca2 kašike maslinovog ulja1/2 kašičice šećera1/2 kašičice soli200g svežeg spanaća100 g gauda sira125g feta sira(u Siriji koriste ovčiji sir poput hallumija. ako ste srećnik i imate gde da ga kupite, upotrebite samo njega)100g badema1 čen belog luka1 šaka suvog grožđaĆurekot (nigella seeds)→ Kvasac pomešajte sa malo mlake vode i šećerom i ostavite sa strane da se aktivira.→ Brašno izmešajte sa ostatkom mlake vode, uljem, soli, jogurtom i na kraju dodajte kvasac. Umesite glatko testo koje se ne lepi za ruke. Ako trebate da dodate još malo brašna ili vode za tu konzistenciju, dodajte polako.→ Prekrijte testo prozirnom folijom i ostavite da naraste oko 40 min-1h.→ Dok testo raste, pripremite nadev.Sveži spanać kratko propržiti na srednje jakoj vatri pa čim voda koju je pustio ispari, dodati bademe, suvo grožđe i beli luk. Pržiti 2 minuta pa skloniti sa strane da se ohladi. Narendati gauda sir, fetu izgnječiti i pomešati sa spanaćem koji se malo ohladio. Sve dobro izmešati i dodati soli ako treba.→ Uključiti rernu na 200°C.→ Od naraslog testa otkidajte loptice veličine ping pong loptice,i razvaljajte u elipsasti oblik debljine ½ cm. Fil stavite po sredini pa delimično prekrijte ivicama tako da dobijete čamčiće.Vrhove blago pritisnite kako se ne bi razdvojili tokom pečenja. Prebacite na tepsiju koju ste obložili papirom za pečenje. Premažite jajetom i pospite ćurekotom.→ Peći u zagrejanoj rerni 20-25 min tj.da se lepo zarumene.Služiti uz čaj od nane, odlični su i topli i hladni.(verzija za štampu)

Prijatno!

43 Replies to “Čamčići sa feta sirom i bademima/Siriana, gost na blogu Miljan”

  1. Tvoje priče su uvijek tako divne, nenametljive, poučne i zabavne da se čitajući ih ili slušajući te – osjećam kao prvašić sa širom otvorenim očima. Ne da me nisi zadavio, nego mi je žao da nije trajalo bar karticu dulje…

    Like

  2. Miljane, pa ovo je čarobno. Osetio sam se kao da sam se vratio u divno, bezbrižno detinjstvo u staroj Jugi, kada sam sa roditeljima putovao svuda i/ili slušao od najbližih o njihovim putovanjima širom sveta. Ove slike, analogno sve, skenirano, taj kolorit, i način na koji sve to pripovedaš… hoću još! I privatno a i ovako javno! Svakako hvala Neveni što te je konačno naterala na sve ovo. A da napraviš blog? I da pustiš brkove opet? 🙂

    Like

  3. Sedimo Matija i ja jedno kraj drugo i čitamo, svako sa svog računara i vidim da se sav raspilavio, garant mu je lepo, pa će hteti da i on nešta spremi ovih dana. Ako održimo tu sreću, možda to nešta budu i ovi čamčići. Miljane drugaru, jedva čekamo da te vidimo sutra i iskreno se nadam da ovo neće ostati tvoj poslednji blog post. 😀 Hvala ti, ja sam se na trenutak prisetila mog prvog putovanja Egiptom, kao da čitav taj krajolik deli neku istu začinski aromatičnu žegu u vazduhu. 🙂

    Like

  4. Potpuno te shvatam sto si odlagao ovaj post ali bi bila velika šteta da ga nisi napisao!Slike iz današnje Sirije su zbilje strašne I nespojive sa tvojim uspomenama.Setih se nekdašnjeg Beograda I kako sam se vraćala sama ili sa drugaricom iz Opere, često I u pola jedan potpuno bez neprijatnosti a stanovala sam u Sava mali. Možda malo dobacivanja I kraj. Svet postaje sve suroviji I pohlepniji. Ljudi uveliko prestaju da primećuju male lepe stvari oko sebe. Ali srodne duše se uvek nekako nađu kao u vašem slučaju.Recept ti je lep, volim arapsku kuhinju, verovatno ću ga probati 🙂

    Like

  5. Divan post, cak mi je bilo malkice i zao kad sam stigla do kraja… nadam se da ce ova lepa prica dobiti nastavak jednog dana.:) p.s. sjajan receptic, hvala puno… veliki pozdrav za vas dvoje!:)

    Like

  6. Pratim rado ovaj blog i puno puta sam bila zadivljena Neveninim pisanjem ali ovaj tekst me je bas onako skroz dirnuo svojom jednostavnoscu i toplinom. Hvala od srca sto delite ovako lepe stvari sa nama, divni ste:)

    Like

  7. Kad sam počela da čitam, prvo što sam pomislila je bilo da Miljanu sigurno nije lako da uzme pero u ruke posle Nevene i da to podeli sa svima nama…kako me je samo divno iznenadio! Prelep tekst, čak i da nije bilo okačenih fotki ne bi bilo važno jer su slike same iskakale pred očima. Bravo za oboje 😀

    Like

  8. Za razliku od vas ja nemam iskustva u pisanju priča ovog tipa pa mi je moram priznati na momente bilo baš teško da sročim i napišem sve što bi hteo u neku smislenu celinu. Ne preostaje mi ništa drugo nego da vežbam 🙂 Vaša podrška puno znači. Hvala!!!

    Like

  9. Hvala, drugari!!! Blog? – Don't push it mister!…mada nikad se ne zna:)Brkovi? – No way Hose :)…možda kad izađu iz mode :)Analogno? – Hell yeah! …stari Zenit je odlično radio i na +50!

    Like

  10. Ej recept je stvarno jednostavan tako da sam ga i ja mogao napraviti 🙂 a ukus je stvarno takav da te za kratko vrati u Malu Aziju…pravimo zajedno prvom prilikom!

    Like

  11. Vesna, kada kompliment stigne od nekog kao što ste Vi onda mi dođe da se malo pravim važan 🙂 Hvala Vam i za druženje na Gozbi sinoć, a recept probajte obavezno pa ćete mi pričati utiske na sledećem duženju.

    Like

  12. Izgleda da smo te 2002 godine zajedno sedeli u toj učionici sa zelenim klupama, samo što ja nisam imala toliko sreće sa stručnom praksom 🙂

    Like

  13. Žao mi je što je očigledno količina sreće sa praksama te godine bila ograničena…mada kakav sam tek srećnik bio na tom istom mestu naredne godine možda vam isprčam u nekom sledećem gostovanju 🙂

    Like

  14. Predivan post! Miljane, pišeš lepo kao i Nena. Možeš češće da gostuješ… Moja drugarica iz Hong Konga je pre nekih 6-7 godina proputovala Siriju i jako joj je bilo lepo… Zaista divno iskustvo!Inače, ja sam bila na razmeni studenata u Poljskoj i Poljaci su se baš trudili oko nas. Za razliku od kolega koji su išli u Španiju ili Englesku gde su bili u poptpunosti prepušteni sami sebi. Hoću da kažem, što siromašnija zemlja, ljudi se više trude… 🙂

    Like

  15. hvala na predivnom postu a isto tako i receptu…ja isto takvo sjećanje imam na irak, bagdad…a prošla sam i kroz damask i jedan dio sirije..da, sjećanje na te divne, drage ljude je neopisivo….neke stvari tada (a bila sam mlada) nisam razumjela dok ih danas odlično razumijem…bilo je to 1981. i 1982. godine…vrijeme rata u iraku koje se gotovo nije ni osjetilo osim jednog niskog preleta aviona nad bagdadom :(fotografije su: diven, boli glava :)….

    Like

  16. Idemo na Kosmaj recept nosimo sa sobom 🙂 I meni je super bilo na Gozbi velikim delom zahvaljujući tebi, malko se plašim da sam te podavila ali oprosti ja sam ti već u godinama kad mi stariji hoćemo svašta da ispričamo iz svog života pa umemo da i preteramo 🙂

    Like

  17. Jednostavno, milo, inspirativno! Poklon recept takođe, pravim uskoro.

    "U 3 ujutro ste potpuno normalno mogli da se prošetate najsiromašnijim kvartom Damaska a da umesto neke neprijatnosti dobijete poziv na čaj ili kafu!" Voljela bih to doživjeti…..

    Bravo Miljene & Lalice! Nadam se da ću vam se pridružiti na jednoj od Gozbi!

    Like

  18. Hvala Mimi! Pored Sirije bio sam na razmeni baš i u Poljskoj, odakle takodje nosim samo reči hvale! Možda to bude tema nekog sledećeg posta. Definitivno, siromašniji ljudi znaju i imaju potrbu da daju sve od sebe kako bi vam pomogli i predstavili se u najboljem mogućem svetlu.

    Like

  19. Snježana, hvala na podršci. Vi ste bili u još "autentičnijem" trenutku nego ja! Ove fotografije su stvarno moje omiljene! Drugar Karlo ija smo bili fotografi i stvarno je analogna fotografija uz sve nedostatke iimala i neku posebnu draž.

    Like

  20. Hej, divan post! Pročitala sam, čini mi se odmah, ali nikako da svratim i iskažem oduševljenje! ;)I mislila sam da su ljudi tamo gostoljubivi i otvoreni, a po tvojoj priči se stvarno i ne može ništa drugo zaključiti… Lijepo je da priča ostane kod Nene na blogu. Receptić je superiška, a pošto halumi vrlo vrlo često imam u frižideru, onda ja probam u toj verziji. 😉

    Like

  21. sjajno iskustvo si imao tamo.i ove pituljice mi izgledaju jako zamamno;svaka kultura i nacija ima svoju verziju takvog jela-kruh sa necim na njemu.to me podsjeca na ottolenghija i tammimija i njihovih rasprava o humusu ;-)i sad kad gledam Miljana sa ovim "pjer fransez" brcinama, razmisljam o trenucima gledanja svojih starih fotki te automatski facepalm kad naidjem na neke koje sam zaboravio da postoje i pomislis "o boze…" ;-)pozz

    Like

  22. Tek sad sam procitala clanak, ali je u meni izazvao ogromnu nostalgiju, jer sam imala isto iskustvo, iste utiske, cak previse iste od pocetka do kraja, samo 8 godina kasnije – 2010… Ali, nazalost, to je zemlja koja vise u tom obliku ne postoji

    Like

Leave a comment